31. svibanj – Svjetski dan nepušenja

 

Svjetska zdravstvena organizacija 31. svibnja svake godine obilježava Svjetski dan nepušenja (engl. World No Tobacco Day) da bi ukazala na zdravstvene i ostale rizike povezane s uporabom duhana i promicala politike koje će učinkovito smanjiti konzumaciju duhana.
Utemeljenje svojih aktivnosti nalazi u probabilističkim spekulacijama o važnosti pušenja kao čimbenika u nastanku tzv. “multifaktorijalnih” bolesti. U argumentaciji se dominantno rabe jezik statistike. U pravilu je riječ o vankontekstualnim statističkim vjerojatnostima, gdje zloćudni postoci kvantificiraju vjerojatnost poboljevanja od ovoga i onoga, ukoliko pušimo.

 U domaćoj javno zdravstvenoj promidžbi nepušenja obično se uvodno kaže kako u svijetu od posljedica pušenja godišnje umire 6 milijuna ljudi. A za Hrvatsku se prema istraživanjima iz 2014. i 2015. godine navodi da u cijeloj populaciji puši skoro svaka treća osoba, i to 35,3% muškaraca i 27,1% žena. U nas od tridesetak bolesti uzrokovanih pušenjem godišnje umire čak devet tisuća ljudi. Prati se i pojavnost pušenja među mladima u Republici Hrvatskoj, koje barem više ne raste, nego se stabiliziralo. Ali još uvijek nije doseglo trend pada, koji vlada u razvijenijim državama Europe.
Potom se nabrajaju oboljenja pojedinih organa i organskih sustava, na ovaj ili onaj način povezane s pušenjem, sa obaveznim zaključkom kako nema organa u tijelu koji nije pogođen štetnim učincima pušenja.

 Zbog visoke pojavnosti pušenja i njime izazvanih zdravstvenih poremećaja, ono postaje jedan od vodećih zdravstvenih problema, što nalaže nužnost javnozdravstvenog pristupa. Njegovi nositelji su službe javnog zdravstva, kao agenture socijalne kontrole pučanstva. Pušenje kao zdravstveno štetna aktivnost sagledava se ne samo unutar stručno medicinskih, već i unutar vrijednosnih kategorija.
Pušače se kao “neodgovornu”, “neprosvijećenu”, “izopačenu” društvenu manjinu sankcionira. I to ne samo moralno, nego i pravno prekršajnim zakonskim odredbama, ali i financijski.

 Duhanski proizvodi su naglašeno skupi, i time pučanstvu smanjeno dostupni. Stopa oporezivanja duhanskih proizvoda neusporedivo je veća od poreznog opterećenja drugih roba. Oko tri četvrtine maloprodajne cijene duhanskih proizvoda prisvaja država.

Budući je pušača, dakle osoba koje puše svakodnevno, nešto manje od trećine odraslog pučanstva, nije teško zamisliti u kojoj mjeri oni pune državni proračun, i doprinose funkcioniranju države (što svakako zaslužuje poštovanje kad ih oslovljavamo). Jer baš kako su pušači ovisni o nikotinu, državni proračun je ovisan o novcu pušača, odnosno o prihodima od oporezivanja duhanskih proizvoda.
Navedeno, agenturama društva očito nije lako priznati, kad je čak i u Akcijskom planu Ministarstva zdravstva za jačanje nadzora nad duhanom za razdoblje od 2013.-2016. godine, spomenuto da države na troškove zdravstvene službe zbog bolesti uzrokovanih pušenjem troše i do 4 puta više sredstava nego što iznosi dobit od oporezivanja duhanskih proizvoda. Na sreću, stvari stoje obrnuto: porezna dobit je višestruko veća, odnosno pušači su državi isplativo ulaganje unutar kojeg puno više uzima no što daje.

Na tom tragu, kao društvo smo dužni, barem dio pregolemog novca koji se slijeva u državni proračun iz prihoda od oporezivanja duhanskih proizvoda, uložiti ne samo u preventivne, nego u prvom redu u terapijske programe, kako bi smanjili društvenu, ali i osobnu štetu pušača izazvanu pušenjem. Jer u istim istraživanjima koja ilustriraju obim problema, polovina anketiranih pušača izražava želju za prestankom pušenja. Znači, riječ je o gotovo šestini odraslog pučanstva Hrvatske, na čiju potrebu sustav nema nikakav odgovor.

 U gore spomenutom Akcijskom planu Ministarstva zdravstva navedeno je prepoznato kroz stav kako treba “educirati profesionalce i osigurati sustavnu stručnu pomoć osobama koje žele prestati pušiti (kroz terapijske grupe, tečajeve za odvikavanje od pušenja, nadomjesna zamjenska sredstva, telefonske linije pomoći, itd.), te poticati uključivanje pušača u programe odvikavanja.” Čak su određeni i nositelji tih aktivnosti (MZ, HZJZ, ŽZJZ, MZOS, ŠNZ). No rok izvedbe Plana je prošao, a da ništa nije odrađeno (izuzev jedne telefonske linije i povremenih tečaja nepušenja, i to samo u glavnom gradu države).

Naime, iako oštećuje zdravlje, pušenje ne izaziva druge psihijatrijske poremećaje, nije uzrok antisocijalnih oblika ponašanja, ne dovodi ni do osobnih, ni do obiteljskih, a niti do društvenih devijacija. U psihološkom i socijalnom profilu pušači se ne razlikuju od nepušača. Zato ovisnost o nikotinu nema društvenu prepoznatljivost kao ovisnost, već tek kao zdravstveno štetna navika.
Pušenje je još uvijek društveno prihvatljiva pojava, pa se pogrešno ne smatra (teškom) ovisnošću poput one o drogama ili alkoholu. Dok je zapravo nikotin visoko adiktivna supstanca, odgovorna za razvoj vrlo teške, desetljećima duge ovisnosti. U nekim aspektima, čak teže od ovisnosti o opijatskim drogama (heroinu). Pušenje je svakako ovisnost s većim stupnjem recidivizma, u odnosu na onu o alkoholu i drogama. Što više nego dobro znaju svi koji puše ili su pušili. Tako da razina zahvata po tipu “Samo reci NE!” ili “Zamijeni cigaretu za jagode i postani nepušač na pet minuta” je više nego naivna.


Posljedice po zdravlje jasno pokazuju da je pušenje teška bolest ovisnosti, a pušači bolesnici. Znači, bolest koju treba ne samo prevenirati, nego i liječiti, baš kao i druge bolesti ovisnosti. Za što je nužno razvijati sustave psihijatrije ovisnosti, i to opet ne samo one socijalno psihijatrijskog, već i kliničko psihijatrijskog tipa.